Annin glas

Zovem se Anna Lucia, ali svi me zovu Anna. Koliko imam godina? Tek mi je 90.

Živim ondje gdje sam se rodila: u Reggio Emiliji. Imala sam lijepo djetinjstvo, iako je rat svakako uvijek prisutan u mojim sjećanjima na njega. Moja je majka morala svaki dan peći kruh jer su nakon vršidbe stražari skupljali pšenicu, ostavljajući svakome od nas tek po dvije unce. Zato smo morali iznimno paziti da ništa ne bacamo. Bile su to godine u kojima je obilje bilo nezamislivo, ali nikad nismo gladovali.

U mojim sjećanjima majka Olga, koju smo svi zvali Stella, često je bila u kuhinji i pripremala tagliatelle, cappelletti... Sjećam se kako je mijesila tijesto i učila me kako ga razvaljati. Stol je bio previsok za djevojčicu od deset i pol godina pa sam se svaki put morala popeti na stolčić. Ona bi prala posuđe, a moj je brat bio zadužen za brisanje. Budući da sam bila najmlađa, meni su ostavljali pribor za jelo i sve što se nije moglo razbiti. Prije mnogo godina, one noći kad sveta Lucija djeci puni čarape slatkišima i bombonima, nije mi se dalo pomagati. Nisam htjela slušati ni majčina upozorenja: „Sveta Lucija te gleda, znaš!” Sljedećeg sam se jutra probudila prije Luigija i potrčala do čarape koju sam večer prije ostavila za svetu Luciju. No, na moje veliko iznenađenje, bila je prazna. Kako je bratova čarapa bila iste boje i od iste tkanine, odlučila sam ih zamijeniti dok su svi još spavali. Međutim, nisam primijetila da je Luigijeva čarapa bila puno duža od moje! Odmah su me uhvatili, ali za to nisam bila kažnjena. Podijelili smo slatkiše koje je brat dobio. Naravno, Luigi zbog toga nije bio sretan.

S godinama, kad sam i sama dobila djecu, dan uoči blagdana svete Lucije tradicionalno smo pripremali nadjev za tortelle koje smo radili za Božić. Kuhali bismo kestene i pripremali džem, dodajući naribanu limunovu koricu, grožđice sultanije, čokoladu, a poslije čak i kavu. Lonac je bio toliko velik da nije stao ni u hladnjak pa bismo ga ostavili na balkonu da se ohladi. Kad bi moje kćeri ostale same, izlazile bi sa žlicama na hladnoću da krišom uzmu malo nadjeva. Mislile su da nikad neću primijetiti, ali uvijek sam znala. I zato sam ga pripremala u tako velikoj količini.

Imamo mnogo obiteljskih recepata, poput jela pasta rasa koje se priprema dan unaprijed; „torte od tagliatella”, koju moja kći zove „koncentrat maslaca”. Moja je baka obožavala juhu zuppa di pane, juhu od starog kruha. Kad sam bila mala, često sam je čula kako govori mojoj majci: „Stella, nemoj ništa pripremati za mene. Pripremam si jelo panèda”. A ja bih potrčala na kat jer sam znala da uvijek ima i za mene. Među svim tradicionalnim jelima naše obitelji jedno posebno mnogo govori o nama. To je recept moje majke za pržene jastučiće od tijesta za gnocco, punjene blitvom iz vrta. Zašto pržene? Zato što svi znaju da je pržena hrana mnogo ukusnija. Taj je recept zvala erbazzoncini i nema osobe na svijetu kojoj se ne sviđa.

Moje ih kćeri i dalje pripremaju svojoj djeci jer je prenošenje obiteljskih recepata poput šetnje stazom uspomena, čuvanja riječi naših majki kako ih nikad ne bismo zaboravili. Zato sam prije nekoliko Božića odlučila zapisati te recepte i darovati ih svojim unucima. A u čestitki sam napisala:

Ako vam ukusi zauvijek ostanu isti, voljela bih da imate moje recepte.
Sretno kuhanje.
S ljubavlju,
Baka Anna

Annini recepti: erbazzoncini fritti (prženi erbazzoncini)

Sastojci

Za tijesto za jastučiće gnocco
1 kg brašna
4 žličice soli
5-6 žlica maslinova ulja
½ litre mlijeka

Za erbazzoncini
1 kg blitve ili špinata
3-4 žlice maslinova ulja
150 g sira Parmigiano Reggiano
Nasjeckani peršin i češnjak
Sol

Priprema

Za tijesto za jastučiće gnocco
Zamijesi sve sastojke zajedno i ostavi da odstoji jedan sat.

Za erbazzoncini
Kratko preprži blitvu i špinat pa ih zajedno sitno nasjeckaj. Prži ih u tavi s uljem 10 minuta. Makni s vatre, dodaj peršin i sir te posoli po ukusu.
Od tijesta za jastučiće, koje ne smije biti pretanko, oblikuj tortelle, dobro im zatvori sve rubove i stisni ih u sredini. Prži po nekoliko erbazzoncina odjednom u dubokom ulju.

Autori:
Tekst: Carlotta Fiore
Fotografija: Diego Rosselli